Mašina za ručno vez je mašina koja može imitirati izgled ručnog šivenja. Izumio ga je Herman josu é Heilmann (1796-1848) u MILUS-u, Francuska 1828. Godine 1835. objavljeni su tehnički crteži njegove mašine. U sljedećim decenijama, kompanije u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, i drugim zemljama razvile su različite varijante mašine.
Način rada mašine je: štampač koji sjedi na lijevoj strani vodi vagač lijevom rukom kako bi pratio svaku iglu (skaler vodi pokretni položaj okvira za vez), te rotira kotač desnom rukom kako bi gurnuo iglu u tkaninu. Zatim, štampač nogom pritisne papučicu i otvori i zatvori šaržer koji drži iglu. U to vrijeme nije bilo struje i sav mehanički rad je bio mučan. Šatl je fiksiran letećim šatlom pozadi, a donja linija je u letećem šatlu. mašina je i originalni oblik šatl mašine.
Korišteni skaler je velika slika na digitalnoj tabli štampača, koja je 6 puta veća od stvarnog veza. U prošlosti je postojao korak crtanja u procesu štampanja, koji je obično uveličao šablon šest puta. Onda zaljepi nacrtanu šablonu na digitalnu ploču nulte veličine.
Svaka boja u dizajnu je ušivena odvojeno (na primjer, svi plavi dijelovi su obrađeni, a zatim stroj nit opet s novom bojom) dok se dizajn ne završi. Ova mašina dolazi u raznim veličinama i koristi se u različitim scenarijima upotrebe u domovima i fabrikama.
Koristeći ručnu mašinu za vez, stotine slika se može napraviti na jednom komadu papira po komadu. Treba na umu da su ove rane mašine mogle koristiti svilenu nit, dok su mašine za vez šatla trebale okretanje/uvijanje.
Ova mašina je korištena za napraviti neku vrstu razglednice koja je bila vrlo popularna u prvoj polovini 20. vijeka, i to svileno veznu razglednicu. Posebno tokom prvog svjetskog rata (1914-1918).
